70 godina umjetničkog rada Miodraga Mija Adžića

10/11/2026
Share/Save

Podgorički Umjetnički paviljon 6. studenoga postao je mjesto susreta dviju obala i dviju kulturnih memorija. Retrospektivnom izložbom „70 godina umjetničkog rada akademskog slikara, scenografa Miodraga Mija Adžića“ pred publikom je otvoren širok pregled opusa umjetnika koji je životom i radom povezao Cetinje i Split, crnogorski krš i jadransko svjetlo, intimni prostor slike i monumentalnost kazališne pozornice.

Izložbu je organiziralo Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore, pod pokroviteljstvom i uz glavnu sufinancijsku potporu Ministarstva kulture i medija Crne Gore. U njezinoj su realizaciji sudjelovali Umjetnički paviljon, Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore, Nacionalni muzej Crne Gore, Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Crnoj Gori, Prijestolnica Cetinje, Crnogorsko-hrvatsko prijateljsko društvo „Ivan Mažuranić“ te Udruženje primijenjenih umjetnika Hrvatske.

Posebnu potporu manifestaciji pružilo je Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore sredstvima Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Taj institucionalni doprinos dobio je i osobnu, simboličku potvrdu: u znak zahvalnosti i dugogodišnjega prijateljstva s ovdašnjom hrvatskom zajednicom Adžić je Hrvatskom nacionalnom vijeću Crne Gore darovao katalog svojih umjetničkih djela za njegovu zbirku. Gesta je to koja nadilazi protokol otvaranja, jer u trajno vlasništvo zajednice prenosi trag umjetnika čije je stvaralaštvo desetljećima povezivalo hrvatski i crnogorski kulturni prostor.

Među uzvanicima bili su veleposlanik Republike Hrvatske u Crnoj Gori Veselko Grubišić i predsjednik Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore Zvonimir Deković. Program je vodio akademik Borislav Cimeša, a o Adžićevu djelu govorili su povjesničarka umjetnosti i kustosica izložbe dr. Anastasija Miranović, kazališni redatelj Blagota Eraković, akademik dr. Goran Sekulović te ministrica kulture i medija Crne Gore dr. Tamara Vujović, koja je izložbu proglasila otvorenom.

Na velikom platnu prikazani su videozapisi s najvažnijim crtama Adžićeva stvaralaštva i njegova djelovanja na jačanju prijateljstva i suradnje Crne Gore i Hrvatske.

Borislav Cimeša, otvarajući program, podsjetio je na širinu Adžićeva profesionalnog i prijateljskog kruga te na umjetnikovu sposobnost da svojim radom poveže različite sredine i svjetonazore.

Posebno se osvrnuo na Adžićev projekt oltara u Splitu, ostvaren uz veliki jubilej grada, i na priznanje pape Ivana Pavla II. Cimeša je istaknuo kako vrijednost toga pothvata postaje još veća zna li se da je autor bio ateist, a ipak je vlastitim umjetničkim jezikom dao snažan doprinos obilježavanju vjerskoga i gradskoga jubileja.

U kratkom uvodu Cimeša je spomenuo i istaknute umjetnike iz Crne Gore i Hrvatske s kojima je Adžić dijelio kulturni prostor, među njima Dušana Vukotića, Mirka Kovača, Dimitrija Popovića i Krstu Papića. Umjesto iscrpne biografske „epske priče“, kako je rekao, riječ je prepustio govornicima pozvanima da iznesu vlastita viđenja, dojmove i analize Adžićeva stvaralaštva.

Kustosica izložbe dr. Anastasija Miranović ponudila je najopsežniji likovno-kritički ključ za čitanje Adžićeva opusa. Polazeći od misli Tea Otta da je scenograf istodobno inženjer, arhitekt, slikar, kipar, izumitelj, istraživač i sanjar, naglasila je da se Adžićevo djelo ne može zatvoriti u granice jednoga medija. U njemu se slikarstvo, scenografija i kostimografija ne smjenjuju, nego neprestano prožimaju i međusobno obogaćuju.

„Scenograf je kod kuće kod svih umjetnosti, jer njegova umjetnost sadrži sve druge“, smatra Miranović.

Slikarstvo ga je, istaknula je Miranović, učilo tonu, boji, kompoziciji i atmosferi, dok mu je scenografija omogućila da sliku proširi u ambijent i učini je gotovo fizički nastanjivom. Zato se njegov stvaralački put odvija u stalnom kretanju između štafelajne slike i pozornice, između intime atelijera i složenoga svijeta teatra.

Formativno je Adžić čvrsto vezan uz crnogorski umjetnički prostor sredine 20. stoljeća. Djetinjstvo i mladost na Cetinju, školovanje u Herceg Novom i Splitu, studij u Beogradu, specijalizacija u Parizu te susreti s Petrom Lubardom i Milom Milunovićem oblikovali su njegovu ranu fazu. No početni uzori nisu prerasli u trajnu ovisnost. Iz dugoga iskustva nastao je samosvojan izraz, istodobno slika i teatar, fikcija i život, uhvaćeni trenutak i epoha u trajanju.

U zrelom slikarstvu središnje mjesto preuzima Mediteran. More, flora i fauna, vrše, barke, lira i harfa nisu tek motivi, nego elementi unutarnje organizacije svjetlosti, ritma i kolorita. Miranović je naglasila da se najbolje Adžićeve kompozicije nalaze na razmeđu prepoznatljivoga i apstraktnoga. Linija u njima nije samo kontura, nego konstrukcijska snaga koja povezuje i razdvaja forme, usmjerava dinamiku i površinu slike pretvara u precizno komponiranu pozornicu.

„Površina nikada nije slučajno ispunjena, već je vrlo pozorno promišljena i komponirana“, naglasila je Miranović.

Posebno mjesto u tom rukopisu ima odmjeren, harmoniziran kolorit i prepoznatljiva „Mijova plava“, razvedena u brojnim sofisticiranim gradacijama. Pastozni nanosi daju boji materijalnost, a ritam linija, svijetlih i tamnih površina te tonskih prijelaza slikama daje melodičnost povezanu s umjetnikovim dugogodišnjim radom u operi i baletu. Stoga, zaključila je kustosica, njegovo slikarstvo nije sporedna aktivnost velikoga scenografa, nego temeljni jezik cjelokupnoga opusa.

„Adžićevo jedinstveno multimedijalno umjetničko djelo situirano je između kamena i mora, Cetinja i Splita, atelijera i pozornice, intimnoga likovnog zapisa i monumentalne scenske slike“. Zaključila je Miranović.

Redatelj Blagota Eraković govorio je iz osobnoga iskustva, vraćajući publiku u Beograd 1960-ih, u vrijeme studentskih produkcija, nastanka velikih festivala i snažnoga otvaranja grada prema europskoj kulturnoj sceni.

Bila je to generacija koja je radila u teškim uvjetima, u Domu omladine, Dadovu i drugim prostorima, ali je uporno osvajala pozornice diljem tadašnje Jugoslavije. U tom je stvaralačkom krugu bio i mladi Mijo Adžić, koji je 1967. završio studij i ubrzo krenuo putem scenografa iznimne profesionalne širine.

Eraković je slikovito opisao scenografa kao umjetnika koji mora objediniti više zanimanja i više oblika znanja. Za njega je scenograf u isti mah slikar, arhitekt, krojač i dizajner, a takav posao „zahtijeva cijeloga čovjeka“.

Prisjetio se i gostovanja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, osobnih susreta s Adžićevom obitelji te suradnji koje su obilježile zajedničko kazališno vrijeme.

„To su poslovi koji zahtijevaju cijeloga čovjeka“, kazao je Eraković, govoreći o Adžićevoj stvaralačkoj širini.

Najvažniji dio njegova svjedočanstva odnosio se na Adžićevu rijetku sposobnost praćenja i ostvarivanja zamisli velikih redatelja. Istaknuvši da je „pratiti ideju jednoga genija veoma teško“, Eraković je odao priznanje kolegi koji je takve zahtjeve izdržao tijekom cijele karijere, pretvarajući redateljsku ideju u funkcionalan, uvjerljiv i likovno snažan scenski prostor.

Govor je završio zahvalnošću za Adžićevo životno djelo i vedrom pohvalom njegovoj dugovječnosti i stvaralačkoj izdržljivosti.

Goran Sekulović predstavio je Adžića kao istaknutoga crnogorsko-hrvatskog umjetnika i kulturnog djelatnika čiji je višedesetljetni angažman ugrađen u povijest Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu, ali i u zajedničku kulturnu povijest Crne Gore i Hrvatske.

Podsjetio je i na Adžićevo djelovanje u Crnogorsko-hrvatskom prijateljskom društvu „Ivan Mažuranić“, ocijenivši da je, zajedno s Dimitrijem Popovićem, desetljećima bio pravi ambasador Crne Gore u Hrvatskoj.

U središte govora Sekulović je postavio Adžićev humanizam. Prisjetio se papinskoga apostolskog blagoslova za projekt oltara na splitskoj rivi, hrvatskoga državnog odlikovanja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića te opsežnoga scenografskog opusa ostvarenog u kazalištu, operi, baletu, na filmu i televiziji. Time je Adžićev rad smjestio izvan uskih strukovnih granica, kao enciklopedijsko i interdisciplinarno djelo univerzalnoga karaktera.

„Riječ je o njegovu vječno živom, optimističkom, ljudskom, estetskom i etičkom duhu“, podvukao je Sekulović.

Sekulović je posebno naglasio umjetnikovu trajnu okrenutost budućnosti. Apostrofirao je Adžićevo zalaganje da Crna Gora izgradi opernu i baletnu kuću te uspostavi institucije koje smatra temeljnim stupovima nacionalne kulture. Zahvaljujući njemu, rekao je, javnosti je predstavljen i izvorni arhitektonski projekt zgrade opere u Baru iz vremena knjaza, odnosno kralja Nikole. U završnici je crnogorsko-hrvatskog umjetnika nazvao „čovjekom budućnosti“, čije djelo, znanje, čestito ime, iskustvo i vizionarske ideje i dalje mogu biti dragocjeni društvu.

Ministrica kulture i medija Crne Gore dr. Tamara Vujović u završnom je govoru Adžićevo stvaralaštvo opisala kao susret slikarske imaginacije i kazališne umjetnosti, zavičajnoga iskustva i otvorenosti prema svijetu. Naglasila je da se njegova biografija ne može svesti na slijed godina, školovanja, predstava, izložbi i monografija, jer se iza svakoga podatka nalazi dug proces sazrijevanja jedinstvenoga pogleda na umjetnost.

„Susret sa stvaralaštvom Miodraga Mija Adžića, umjetnika čije djelo povezuje slikarsku imaginaciju i kazališnu umjetnost, zavičajno iskustvo i otvorenost prema svijetu, uvijek je poseban“, rekla je Popović.

Govoreći o Adžićevu slikarskom početku, ministrica je istaknula pejzaž i nasljeđe crnogorske moderne, iz kojega je mladi umjetnik krenuo prema osobnom jeziku boje, linije i oblika. U kasnijem se slikarstvu otvorio Mediteranu, morskom raslinju, podvodnom svijetu i predmetima svakodnevnoga života uz more. U tim se slikama osjeća iskustvo scenografa, dok se na pozornici prepoznaje slikarev osjećaj za kompoziciju. Upravo je uzajamno djelovanje dvaju medija označila jednim od temeljnih obilježja njegova stvaralaštva.

Adžićevo djelo, istaknula je, ima posebnu vrijednost za Crnu Goru jer pokazuje koliko se njezina kultura razvijala i djelovanjem umjetnika koji su stvarali izvan državnih granica, posebice u Hrvatskoj, a ostali povezani s prostorom iz kojega su potekli. Njegov doprinos hrvatskoj kulturi stoga istodobno obogaćuje i crnogorsko umjetničko nasljeđe te svjedoči o vezama koje se ne grade deklaracijama, nego dugotrajnim radom, povjerenjem i poštovanjem.

„Naša je odgovornost da takve opuse istražujemo, čuvamo i predstavljamo kako bi njihova vrijednost bila dostupna i generacijama koje nisu imale priliku pratiti njihov nastanak“, podvukla je Popović.

Pozvavši publiku da djelima posveti vrijeme i pažnju, ministrica je retrospektivu proglasila otvorenom.

Miodrag Mijo Adžić rođen je 25. lipnja 1938. u Danilovgradu. Osnovnu školu završio je na Cetinju, srednju umjetničku školu pohađao je u Herceg Novom i Splitu, a 1967. diplomirao je na Akademiji u Beogradu u klasi profesora Milenka Šerbana. Nakon studija usavršavao se u Parizu u području kazališne, televizijske i filmske scenografije, a radni vijek proveo je kao stalni scenograf opere, drame i baleta splitskoga Hrvatskog narodnog kazališta.

Tijekom karijere ostvario je više od 250 scenografskih i kostimografskih projekata, plakata, arhitektonsko-projektnih rješenja i velik broj slikarskih djela. Izlagao je samostalno i skupno u zemlji i inozemstvu, a njegov su rad obilježila brojna priznanja. Među njima su Medalja Grada Splita, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića te priznanje povezano s projektom oltara za veliki splitski jubilej. Retrospektiva u Splitu 2004. otvorila je 50. Splitsko ljeto, dok je 2009. velika izložba prenesena na Cetinje i potom u Podgoricu.

Izložena djela potvrđuju ono što su govornici iz različitih perspektiva ponavljali: Adžićeva svestranost nije rasipanje, nego princip jedinstva. U njegovu slikarstvu priroda se ne prepisuje, nego prevodi u ritam, znak i atmosferu. U scenografiji prostor nije dekor, nego aktivni sudionik drame. U javnom djelovanju umjetnost nije zatvoren krug, nego sredstvo povezivanja ljudi, gradova i kultura.

Na kraju večeri sam se umjetnik kratko zahvalio nazočnima i svima koji su poduprli ostvarenje izložbe. Ta je sažeta gesta upravo podcrtala cijeli ovaj događaj, kao i umjetnikov habitus, da glavnu riječ prepušta svojim djelima.