Najava: Pjesnička večer Viktora Vide

Poštovani poštivaoci djela velikoga pjesnika Viktora Vide pozivamo vas na Književnu večer o  Viktoru Vidi, koja će se u povodu stogodišnjice pjesnikova rođenja održati u organizaciji Hrvatskoga nacionalnoga vijeća, Hrvatske građanske inicijative i Hrvatske krovne zajednice  " Dux Croatorum"  u nedjelju, 22. rujna 2013. godine, u Velikoj dvorani Doma kulture " Josip Marković "  u Donjoj Lastvi, s početkom u 20 sati. Budući da je Viktor Vida " pjesnik dvaju domovina "- Crne Gore i Hrvatske, o njegovu će stvaralaštvu govoriti  Božidar Petrač, predsjednik Društva hrvatskih književnika, i  Boris Domagoj Biletić, pjesnik, urednik i zamjenik predsjednika  Društva, koji će tom prigodom predstaviti i  " Antologiju o Viktoru Vidi ", Vlatko Simunović, urednik i izdavač iz Podgorice i mr. Miomir Abović, profesor iz Tivta. Stihove će tom prigodom čitati  Danilo Čelebić, dramski umjetnik i član CNP-a. 

VIKTOR VIDA

Hrvatski pjesnik, Viktor Vida, rođen u Boki Kotorskoj, maturirao je u Podgorici, gdje je i počeo objavljivati svoje prve pjesme.Prve pjesme objavljivao je i u “Slobodnoj misli”. Zatim se zajedno s roditeljima seli u Zagreb.1937. godine diplomira povijest južnoslavenskih književnosti i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Nakon povratka u domovinu postaje knjižničar u Instituto di Cultura Italiana u Zagrebu. 1941. godine predavao je na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji. Godinu dana kasnije, Vida definitivno odlazi u Italiju, a padom Italije 1943. ostaje bez posla u Agenzia Giornalistica Italo-Croata. Nakon proživljene krize, 1946. godine ponovo se zapošljava i to na mjesto činovnika u Pontificia Commissione Assistenza u Rimu. U tom vremenu posjećivao je čuveni Caffé Greco gdje je upoznao mnoge talijanske pjesnike, a zanimljivo je da su to mjesto posjećivali Krklec, Lendić, Nizeteo, Cesarić i drugi. Godine 1948. odlazi sa svojom obitelji (ženom i malim sinom) u Buenos Aires gdje je u početku životario na razne načine, osjetivši pri tom svu gorčinu emigrantskog života. Dvije godine poslije dobio je stalno namještenje skromna državna činovnika. U franjevačkom mjesečniku „Glas sv. Antuna“ tada je objavio većinu svojih pjesama, feljtona, književnih osvrta i eseja. Udrugoj polovici pedesetih godina intenzivnije surađuje u „Hrvatskoj reviji“. U posljednjem desetljeću svog života objavio je dvije zbirke pjesama „Svemir osobe“ i „Sužanj vremena“, a njegove Sabrane pjesme priredio je u Buenos Airesu 1962. u Knjižnici Hrvatske revije Vinko Nikolić s predgovorom Ive Lendića. U Zagrebu 1971. izlaze Otrovne lokve, što ih je uredio Mirko Rogošić.

U svoju domovinu dolazio je krišom – u knjigama, sakriven u kovčezima prijatelja što se vraćaše kući – na Prčanj i Kotor. Nad Vidom je pao zaborav, još su se poneki sjećali tada pjesnika u izgnanstvu, ostali su pusti i kutevi zagrebačkih birtija, gdje je s svojim kolegama pjesnicima dočekivao zoru. Njegova rodna Boka ostala je daleka, nemogućnost dolaska na grobove svojih ga je tištila. Gubitak zavičaja konstantnim je izvorom Vidine nesretnosti, nesnalaženja i klonuća. Motivi rane mladosti, djetinjih čežnji, bjeline Perasta i čistoće Boke, žudnja za stvarnim i duhovnim zavičajem, traju u Vidinu pjesničkom svijetu neprekidno. Njega se još sjećala učiteljica iz Dobrote i prijatelji iz djetinstva. Jedan od njih, kapetan s Prčanja krišom je donio njegove pjesme u Boku, tih davnih i olovnih godina.

Sam Vida ovako je opisao svoju Boku:

Zavičaj

"Rođen sam u Kotoru, velikoj smeđoj tvrđavi, ali kad me pitaju za zavičaj, kao što prsti traže i otkidaju najljepši cvijet, moja duša odabire Perast. On je grad duše, tužno veselje duše, kao njegovi vrtovi s ružama, koji raduju oči. On mi je zarana ispunio duh vedrinom, kao zdenac, u kojem se prelamaju zrake. U njemu sam već u djetinjstvu nazreo nužni red sklada, odazive nevidljive geometrije među stvarima. Mi Hrvati s mora poput osalih Mediteranaca doživljavamo ljepotu kao jednu od prvih stvarnosti, čula zdušno sudjeluju u igri svjetlosti, koja oblikuju stvari… Naši graditelji, koji bijahu žarki kršćani, prelili su prigušenom čežnjom zarobljeni zrak među stupovima,izrađujući stajališta za vid krasnih perspektiva. U tim duhovnim iznašašćima, naši ljudi kao Laurana, učitelj Bramantea, pridonjeli su svoj dio apologiji Katoličanstva, ostvarenoj u Stanzama. Perastu dugujem osjetljivost za boje, ugođaje i arhitektonske mjere. Misao,poneki put providnu kao tajanstveni život u zelenim dubinama, koji se, izvučen na površinu, ne da rukom uhvatiti. Od sveg gorkog mora najljepša je pjesma. Kuće su mu bijele kocke, pravilne; iznad kuća na surom brdu ima pojas zelenih baština; iza njih pruža se predjel bezobličnog kamena, okruglog ponekad od kiša s kraja jeseni. Pred gradom je more plavetno, nebo izjutra ima boju golubljeg vrata s mliječnim preljevima glatke školjke. Krao sam se kroz vrtove naranača, šuljao sobama, u kojima je kroz stare zastore odzvanjalo nebo, odrazujući se na bakrenim sudovima i pliticama od majolike….. Sjećam se mnoge smrti u Perastu, smrti prirodne i lijepe. Pred kućom su cvale akacije. S mora je dopirao miris ljetnog vjetra, koji se miješao s mirisom starine u sobama. U tom kraju se ljudski živi i dolično umire, a Perast je slatkim umorom mrtvi grad. Slava Perastu!"