Vrijedna glagoljaška baština predstavljena u Baru

U Baru je u petak, 18. rujna, održana večer posvećena glagoljaškoj baštini, njezinoj povijesti, rasprostranjenosti i posebnom mjestu koje zauzima u kulturnoj baštini Hrvata u Crnoj Gori.

Susret je okupio predstavnike hrvatske zajednice u Crnoj Gori, ugledne goste i ljubitelje kulturne baštine, a središnja tema bila je glagoljica kao jedno od najprepoznatljivijih obilježja hrvatske kulturne i povijesne baštine.

U uvodnoj riječi nazočne je pozdravio Darko Perić, domaćin skupa u Baru i potpredsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore. Posebno je pozdravio generalnu konzulicu Republike Hrvatske u Kotoru  Jasminku Lončarević, zastupnika u Skupštini Crne Gore i predsjednika Hrvatske građanske inicijative Adrijana Vuksanovića te predsjednika Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore Zvonimira Dekovića.

Perić je istaknuo kako je predstavljanje glagoljaške baštine rezultat plodne suradnje Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore i Društva prijatelja glagoljice iz Zagreba, čiji je zajednički cilj upoznavanje javnosti s bogatstvom glagoljaške baštine, njezino očuvanje i prenošenje novim generacijama.

Posebno mjesto zauzeo je Parčićev misal, poznat i kao Barski misal, na koji se u Svebarju ponose. Upravo je u Starom Baru 1895. godine ovaj misal prvi put upotrijebljen u Crnoj Gori, na svečanoj misi, čime je povezan s prostorom na kojem je glagoljaška tradicija ostavila dubok trag.

Predavači su bili dr. sc. Darko Žubrinić, predsjednik Društva prijatelja glagoljice te njegova tajnica Mirna Lipovac. Njihova izlaganja publici su približila razmjere hrvatske glagoljaške baštine. Kao i dramatičnu i gotovo nevjerojatnu priču o nastanku misala koji je trajno povezao Hrvatsku, Rima i Bar.

Žubrinić je u svom izlaganju podsjetio da hrvatska glagoljaška baština nije ograničena samo na prostor Hrvatske. Brojni rukopisi, misali i drugi glagoljaški spomenici danas se čuvaju u knjižnicama i arhivima diljem svijeta.

Prema njegovu prikazu, hrvatska glagoljaška baština nalazi se u 27 zemalja i više od 90 gradova izvan Hrvatske. Svaka od tih knjiga, istaknuo je Žubrinić, ima svoju posebnu povijest i svojevrsnu biografiju, a zajedno predstavljaju svojevrsne kulturne ambasadore Hrvatske.

Među najpoznatijim primjerima je Hrvojev misal, nastao početkom 15. stoljeća koji se danas čuva u knjižnici Topkapi Saraya u Istanbulu. Vrijedan primjerak hrvatske glagoljaške baštine nalazi se i u New Yorku, dok austrijska nacionalna knjižnica u Beču čuva niz glagoljaških knjiga, među kojima je i Misal kneza Novaka iz 1368. godine.

Značajne zbirke nalaze se i u Vatikanu. Njemačkoj i Rusiji. Posebno je istaknuta ruska nacionalna knjižnica u Sankt Peterburgu, koja posjeduje vrijednu Berčićevu zbirku hrvatske glagoljice, kao i jedan od primjeraka prvog glagoljaškog prvotiska – Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483. godine.

Spomenuta je i sudbina pojedinih vrijednih dokumenata koji su tijekom vremena promijenili vlasnike i mjesta čuvanja. Takvi primjeri pokazuju koliko je važno istraživati, evidentirati i pratiti glagoljašku baštinu gdje god se ona danas nalazila.

Poseban dio predavanja bio je posvećen glagoljici u Boki kotorskoj i njezinu kontinuitetu na prostoru današnje Crne Gore. Glagoljaška tradicija na području Kotora, Perasta, Herceg Novog i drugih mjesta ostavila je tragove koji svjedoče o kulturnim vezama hrvatske obale i Boke kotorske.

Vrijedan doprinos poznavanju te baštine predstavljaju rukopisi pronađeni u Donjoj Lastvi, koji potječu iz 18. stoljeća. Njihov autor bio je don Juraj Pinezić, svećenik podrijetlom s otoka Krka. Takvi primjeri, kako se čulo u Baru, pokazuju da glagoljaška tradicija nije bila samo knjiška ili liturgijska pojava, nego je predstavljala i dio širega kulturnog prožimanja prostora istočnog Jadrana.

U tom je kontekstu istaknuto kako glagoljaška baština Boke kotorske nije važna samo za hrvatsku zajednicu u Crnoj Gori. Ona je dio kulturne baštine prostora na kojemu su se stoljećima susretali različiti narodi i kulture te može biti dodatna poveznica u razumijevanju zajedničke europske kulturne povijesti.

Program je bio posvećen i Dragutinu Antunu Parčiću i nastanku njegova znamenitog misala. Priču o Parčiću predstavila je Mirna Lipovac, približivši publici život i rad čovjeka koji je gotovo tri desetljeća posvetio obnovi i očuvanju hrvatske glagoljaške liturgijske tradicije.

Dragutin Antun Parčić (1832. – 1903.) bio je svećenik. Rimski kanonik, glagoljaš, jezikoslovac i stručnjak za tiskarstvo. Još je kao dijete na Krku spoznao koliko je glagoljaška knjiga ugrožena te je cijeli život posvetio nastojanju da se ta tradicija sačuva i nastavi.

Godine 1876. odlazi u Rim, gdje započinje dug i zahtjevan rad na pripremi novoga hrvatskog glagoljaškog misala. Suočavao se s brojnim preprekama, od otežanog pristupa starim rukopisima i tiskanim izdanjima do različitih mišljenja o jeziku, pismu i načinu tiskanja budućeg misala. Unatoč tome, Parčić nije odustajao od uvjerenja da glagoljica predstavlja važan dio hrvatske kulturne i duhovne baštine.

Značajan preokret donio je Konkordat između Crne Gore i Svete Stolice iz 1886. godine, kojim je barskom nadbiskupu priznato pravo uporabe glagoljice i staroslavenskoga jezika za katoličko stanovništvo. Time su se otvorile nove mogućnosti za ostvarenje Parčićeva dugogodišnjeg nastojanja.

Nakon dugih priprema, 1889. godine donesena je odluka o tiskanju misala glagoljicom u Rimu. Parčić je osobno sudjelovao u pripremi slova, a tri je godine, kako se čulo na predavanju, praktički živio uz tiskaru i nadzirao složeni proces tiskanja. Njegov trud konačno je urodio plodom kada je misal 1893. godine ugledao svjetlo dana.

Izdanje je dočekano s velikim priznanjem. Slavist Vatroslav Jagić nazvao ga je trijumfom slavenske filologije, dok je papa Lav XIII. Parčića odlikovao zlatnom medaljom.

Parčićev put, međutim, nije završio prvim izdanjem. Kasnija izdanja pratili su brojni problemi, uključujući zapljenu drugoga izdanja te prerade i izmjene nakon njegove smrti. Unatoč svemu, Parčićev je rad, kazala je Lipovac, ostao trajno svjedočanstvo ustrajnosti u očuvanju glagoljaške tradicije.

Njegova ostavština nije vezana samo uz misal. Bio je i autor velikog Hrvatsko-talijanskog rječnika, čije je treće izdanje iz 1901. godine sadržavalo oko 90 tisuća riječi. Time, zaključila je Lipovac, njegov doprinos hrvatskoj kulturi, jeziku i znanosti nadilazi područje liturgije i glagoljaštva.

Događanje predstavljalo je podsjetnik kako je glagoljica dio hrvatske kulturne baštine koja stoljećima prelazi granice, povezuju različite jadranske krajeve te ostavlja trag u brojnim europskim i svjetskim knjižnicama. Posebna vrijednost ovakvih susreta jest u tome što se glagoljaška baština približava novim generacijama, što potvrđuje i radionica za najmlađe koja je te večeri upriličena u Baru.

Poruka koju su predavači imali za kraj bila je jasna: glagoljica je živa poveznica prošlosti, sadašnjosti i budućnosti!