Uz obljetnicu smrti Viktora Vide

25/09/2020
Share/Save

Na današnji dan, 60 godina od smrti velikog hrvatskog pjesnika Boke kotorske Viktora Vide, oživimo sjećanja i prisjetimo se njegovih riječi i djela. Veliki broj hrvatskih pjesnika, poput Viktora Vide, bio je prisiljen napustiti svoju domovinu i živjeti u tuđem svijetu sa osjećajem nostalgije i ljubavi prema rodnom kraju. 

www.nsk.hr: "Viktor Vida rođen je 2. listopada 1913. godine u starodrevnom hrvatskom gradu Kotoru. Tu je polazio pučku školu i gimnaziju (od sedmog razreda u Podgorici). Godine 1933. upisuje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu povijest južnoslavenske književnosti i talijanski jezik s književnošću. Diplomirao je u listopadu 1937. godine. Sljedeće je godine dobio i iskoristio jednogodišnju stipendiju za dodatni studij talijanskog jezika i književnosti (Rim). Potom je radio kao knjižničar u Instituto di Cultura Italiana u Zagrebu, a u rujnu 1941. predavao je u Prvoj muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu te bio dodijeljen Romanskom seminaru na Filozofskom fakultetu. U travnju 1942. vraćen je na službu u gimnaziju, no već u lipnju Vida odlazi u Italiju, najprije u Veneciju, a onda od travnja 1943. u Rimu radi kao prevoditelj i član uredništva u Agenzia Giornalistica Italo-Croata. Rad agencije bio je krajem rujna godine 1943. obustavljen pa je tako i Vida ostao bez namještenja. Životari kojekako, dok nije u rujnu 1946. dobio činovničko namještenje u Ponificia Commissione Assistenza u Rimu. Za svojeg boravka u Rimu, Vida je često zalazio u poznatu bohemsku kavanu Greco, gdje su se sastajali rimski umjetnici, pa je on među svoje dobre znance ubrajao mnoge talijanske književnike i slaviste. S ugodnošću se sjećao svojih rimskih susreta s hrvatskim umjetnicima Meštrovićem i Kljakovićem te publicistom Radicom. Godine 1948. odlazi sa svojom malom obitelji (suprugom Mirom i sinom Klaudijem) u Buenos Aires. U Argentini je okusio svu gorčinu emigrantskog života, dok se nije, na kraju, u ožujku 1950. smirio kao skromni državni činovnik. U franjevačkom mjesečniku Glas sv. Antuna tada je objavio većinu svojih pjesama, feljtona, književnih osvrta i eseja. Udrugoj polovici pedesetih godina intenzivnije surađuje u Hrvatskoj reviji. U posljednjem desetljeću svojeg života objavio je dvije zbirke pjesama Svemir osobe i Sužanj vremena, a njegove Sabrane pjesme priredio je u Buenos Airesu 1962. u Knjižnici Hrvatske revije Vinko Nikolić s predgovorom Ive Lendića. Posmrtno su objavljene još dvije zbirke pjesama Otrovane lokve i Otključana škrinjica."

Zavičaj
Rođen sam u Kotoru, velikoj smeđoj tvrđavi, ali kad me pitaju za zavičaj, kao što prsti traže i otkidaju najljepši cvijet, moja duša odabire Perast. On je grad duše, tužno veselje duše, kao njegovi vrtovi s ružama, koji raduju oči. On mi je zarana ispunio duh vedrinom, kao zdenac, u kojem se prelamaju zrake. U njemu sam već u djetinjstvu nazreo nužni red sklada, odazive nevidljive geometrije među stvarima. Mi Hrvati s mora poput osalih Mediteranaca doživljavamo ljepotu kao jednu od prvih stvarnosti, čula zdušno sudjeluju u igri svjetlosti, koja oblikuju stvari... Naši graditelji, koji bijahu žarki kršćani, prelili su prigušenom čežnjom zarobljeni zrak među stupovima,izrađujući stajališta za vid krasnih perspektiva. U tim duhovnim iznašašćima, naši ljudi kao Laurana, učitelj Bramantea, pridonjeli su svoj dio apologiji Katoličanstva, ostvarenoj u Stanzama. Perastu dugujem osjetljivost za boje, ugođaje i arhitektonske mjere. Misao,poneki put providnu kao tajanstveni život u zelenim dubinama, koji se, izvučen na površinu, ne da rukom uhvatiti. Od sveg gorkog mora najljepša je pjesma. Kuće su mu bijele kocke, pravilne; iznad kuća na surom brdu ima pojas zelenih baština; iza njih pruža se predjel bezobličnog kamena, okruglog ponekad od kiša s kraja jeseni. Pred gradom je more plavetno, nebo izjutra ima boju golubljeg vrata s mliječnim preljevima glatke školjke. Krao sam se kroz vrtove naranača, šuljao sobama, u kojima je kroz stare zastore odzvanjalo nebo, odrazujući se na bakrenim sudovima i pliticama od majolike..... Sjećam se mnoge smrti u Perastu, smrti prirodne i lijepe. Pred kućom su cvale akacije. S mora je dopirao miris ljetnog vjetra, koji se miješao s mirisom starine u sobama. U tom kraju se ljudski živi i dolično umire, a Perast je slatkim umorom mrtvi grad. Slava Perastu! 

Objavljujemo pjesmu pjesnika Petra Eleza posvećenu obljetnici smrti Viktora Vide 

U smrt Viktora Vide

Bacio se Viktor Vida
pod kotače vlaka,
srce kao Atlantida
tone na dno mraka.

Atlantik ti nije bara,
teško ga je prijeći,
kotač struže i klopara,
trne plam u svijeći.

Je li suza to što bljesnu
s dna sivoga oka?
Ideš u smrt neizvjestnu,
daleko je Boka.

Petar Elez

Digitalizirana djela Viktora Vide možete preuzeti sa stranice Digitalna antologija "Hrvatsko pjesništvo Boke kotorske"